Prelazak na virtuelnu nastavu postavio je pred nastavnike, učenike i roditelje velike zahtjeve u smislu prilagođavanja elektronskom načinu komuniciranja, učenja o tome, odricanja od žive komunikacije koja je za ljude važna zbog razmjene emocija, ali je svima donijela i neke dobrobiti poput veće povezanosti sve tri strane, razvijanja pozitivnih osobina kod djece i većeg rada na sopstvenoj samospoznaji. Možda efekti znanja i neće biti kao u redovnoj nastavi, ali je nemjerljiv dobitak u smislu vaspitnih postignuća. Istakle su to psihološkinje-pedagozi Lidija Begović, Kristina Sestak, Jelena Avramović na radionici povodom Svjetskog dana mantalnog zdravlja, u kojoj su učestvovali i gimnazijalci.

- Na jade su se našli roditelji, na muci su profesori, a na muci su još većoj djeca. Četrnaest predmeta koliko oni imaju sa različitošću od jedan-dva predmeta više –manje, ali to je ogromna obaveza i zahtjev pred njima, kojima oni žele da odgovore adekvatno i sa što boljim postignućem. U redovnoj nastavi njihova spoljašnja motivacija bila je više izražena nego sada, oni su više razmišljali o ocjenama nego sada, a sada im je mnogo više stalo da što više čuju, da što više istraže, da što više povežu, da dobiju neki sistem informacija i znanja koji će im biti upotrebljiv. Čini mi se da smo izgubili mnogo, ali da smo i dobili mnogo u toj interakciji koja se desila između profesora-roditelja –učenika, koja je bila prisutna, ali je nismo bili svjesni i u redovnoj nastavi - kaže Lidija Begović.

Kako je pojasnila, ta interakcija je sada postala mnogo izražajnija.

-Nikada nisam doživjela u tolikoj mjeri (a mislim i na sve kolege sa kojima radim) zahvalnosti, poštenja, timskog rada, saradničkog odnosa kao sada. Zašto? Zato što učenici rade na zajedničkom zadatku, povezani su preko društvenih mreža (skajp, vajber), ali toliko im je stalo da taj timski zadatak bude zaista plasiran na pravi način, jer je „onlajn“ jako teško plasirati nešto, a da bude interesantno. Možete ga formalno plasirati, ali to mora biti upadljivo, slušljivo i da ima efekta - objašnjava Begović navodeći primjer rada gimnazijalaca na „onlajn“ debati, koja „je utopijska ideja, ali je potpuno bila moguća za realizaciju“.

Interakcija profesora i učenika je, kako je kazala psihološkinja, uzročno-posledična.

-Ako shvatimo da su profesori sto posto posvećeni, bezrezervno prihvataju bilo kakvu interakciju u bilo koje doba dana da se djeci da maksimum, onda djeca shvataju da su na nama velike muke. Kada da se mi trudimo u tim mučnim uslovima da im se maksimalno damo, onda se i oni „troše“ i daju na isti način. Zato je ta interakcija uzročno-posledična i zato mislim da možda efekti znanja neće biti onakvi kakve smo dobijali u redovnoj nastavi, ali će efekti vaspitni, efekti samospoznaje, efekti u kontaktu sami sa sobom biti sigurno veći - ističe psihološkinja.

Onasavjetuje roditelje, nastavnike i djecu da uporno rade na sebi.

-Teško je to uspostaviti kontakt sam sa sobom u odnosu na obaveze koje su vremenski ograničene, koje oni imaju. Djeca su od osam do dva sata u školi, u tom periodu ona interaktivno komuniciraju sa predavačima, ali istovremeno i sa roditeljima koji su tu, oko njih. Roditelji su ti koji ih kontrolišu da li oni odrađuju sve što kod njih profesori rade, roditelji su na licu mjesta ti koji čuju šta to profesor govori, i nema manipulacije kod kuće. Roditelji su sve više uključeni i kako bi pomogli djeci da riješe nešto što nisu u stanju sami da riješe, ili kako bi pronašli neki materijal. Mislim na mlađe generacije, jer stariji su već sposobni da budu samostalni u radu.

Što je važno za očuvanje mentalnog zdravlja u tim okolnostima- koliko je važna podrška koju mi kao predavači dobijamo od njih kroz redovnost u radu, kroz redovno slušanje nastave, kroz redovno uključivanje u diskusiju, redovno postavljanje pitanja, mi onda dobijamo informaciju da oni zaista prate i da to što radimo ima smisla. Sa druge strane, njima je izuzetno važno da mi pravimo selekciju između bitnog i nebitnog, da odvojimo suštinu, jer ne možete im sve ono što biste rekli u redovnoj nastavi reći „onlajn“. Drugo, morate im, kad tražite zadatak od njih, biti pošteni prema njima, pa ako već tražite nešto – da im date u istoj mjeri. Ako ste im dali zadatak, da im onda date detaljnu povratnu informaciju - šta je to što je dobro uradio/la, šta je to što nije dovoljno detaljno uradio/la, šta je to što bi mogao/la da uradi, a da dopuni informaciju kako bi imao/la jedan korektan odgovor. To je djeci jako važno zato što ona onda znaju zašto se trude, ali ako im pošaljemo povratnu informaciju u kojoj im kažemo: „Nije dobro“ ili „Dobro je“, onda im ništa nismo poslali. Ili, ako pošaljemo informaciju koja je za sve ista, jer oni komuniciraju među sobom, pa znaju šta je koji profesor kome poslao, tako da moramo biti pošteni, iskreni jedni prema drugima, to je jedna od vrlina - poručuje profesorica Begović.

Novo iskustvo za nju u Gimnaziji, o tome je slušala, je da učenici porede svoje odgovore među sobom i traže od profesora ocjenu koju misle da su zaslužili jer su bolje znali od drugog učenika. Na onlajn nastavi doživjela je, kaže, da su popustljiviji prema učenicima - znajući kako reaguju na redovnoj nastavi, možda to ne bi bile ocjene takve kakve su na kraju ispale u drugim okolnostima, ali imajući u vidu kompletnu situaciju, bili su na kraju malo tolerantniji.

-Sjećam se da je nekoliko učenika tada reklo: „Profesorka, to nije fer prema drugim učenicima, jer su oni bili čitavo vrijeme na platformi, a ja sam bila odsutna jedan čas“. To nikad nismo doživjeli u redovnoj nastavi. Vidite da se postepeno bude neke vrline na koje smo zaboravili, a vrlo su važne za tu vaspitnu komponentu, kojoj stremimo svi, bez obzira na to što smo u srednjoj školi - pojašnjava Begović.

Jako je važno što se u „onlajn“ nastavi oni više trude, iako je to ogromna obaveza - tokom dana imaju sedam časova, sedam predavanja, sedam različitih prezentacija treba da odgledaju i sedam zadataka dobijaju vezano za te prezentacije, koje bi trebalo u određenom periodu da odrade i pošalju.

-Ako je profesor realan u odnosu na situaciju, onda će im dati dovoljno vremena da oni mogu za to vrijeme da završe sve zadatke i da ih pošalju recimo za sljedeći čas. Primjera radi, ako imaju dva časa psihologije tokom sedmice, ja ću im dati drugi čas zadatak da ga pripreme za prvi čas sledeće sedmice – ako imaju čas ponedjeljak i srijeda, u srijedu dobiju zadatak da bi ga za sljedeći ponedjeljak završili. Taj osjećaj da imaju dovoljno vremena za istraživanje i za rad je dobro osjećanje za njih i ja ih stalno upućujem na to da ako im nešto ne odgovara, ili ih opterećuje, svi profesori su manje-više otvoreni za sugestiju i za njihov prigovor, da se to na drugi način oblikuje.

Svi smo bili đaci, sjećamo se situacija kada nije baš bilo prijatno da priđemo profesoru i da mu kažemo: „Znate, ja bih to malo drugačije, jer nemamo baš motivaciju da pratim to kako treba“, međutim, danas su vremena drugačija. Mislim da djeca imaju mnogo veću slobodu da kažu ako im nešto ne odgovara, posebno na platformi je tolerancija mnogo veća nego što je to u redovnoj nastavi. Zato ih uvijek hrabrim da to urade - kaže Lidija Begović.

Da bi se nastavnici ove školske godine pripremili da rade u vanrednim uslovima, pošto imaju prvake koji su u redovnoj nastavi u školi, a stariji razredi su „onlajn“, morali su da naprave akcioni plan, kojim bi zadovoljili kriterijume zaštite od infekcije, tako da su grupe podijeljene na 15 učenika, jer praktično ne izlaze iz učionice i na taj način su smanjili mogućnost fizičkog kontakta i mogućnost bržeg prenošenja infekcije. U slučaju da se ipak desi infekcija, postoji prostorija u kojoj bi se taj učenik/nastavnik izolovao i sačekao bi se roditelj koji bi preuzeo brigu o tom djetetu.

M.D.Popović

---

Samosvjesnost
- Osvješćivanje svega dobrog je broj jedan- kad šetate da vidite prelijep proplanak, pa da to napišete. Vidite kako će te vaše emocije i vaše duhovno stanje progovoriti. Ukoliko radite sve automatizovano i nesvjesno, onda ne dobijamo ništa, onda se pretvaramou „mašine“, odrađujemo samo formalno neke zadatke koji se od nas očekuju, a pritom ništa sadržajno ne radimo za sebe.



”Postepeno se bude neke vrline na koje smo zaboravili, a vrlo su važne za tu vaspitnu komponentu, kojoj stremimo svi, bez obzira na to što smo u srednjoj školi


Vozite biciklo umjesto da idete na žurku
-Vodili smo računa o fizičkim uslovima, kako bismo obezbijedili veću sigurnost za duhovnu i za emocionalnu stabilnost, nekakvo bolje osjećanje, kako bi se lakše moglo raditi dalje. Jako je važno: Vi jeste u „koroni“, ali niko vam ne brani da izađete. Brane vam da se ljubite, brane vam da se grlite, brane vam da budete na zabavama, žurkama, gdje je koncentrisanost mladih ljudi mnogo veća, ali vi možete da vozite biciklo, možete da pješačite, možete da plivate, možete da budete na plaži, da idete u prirodu da fotografišete, to je onaj izvor pozitivne energije koji je uslov da podnesete sve ono što vam stresor nameće. Kad radite od kuće, izbjegavajte da budete na društvenim mrežama, ako to vrijeme možete da odgledate dobar film, koji je poučan ili da razgovarate sa roditeljima, ili da se nasmijete tako što ćete ispričati neki vic. Tako se vraćate porodici, jer „korona“ nas je ponovo vratila porodici. Vratila nas je nekim ljudskim vrijednostima koje smo dugo vremena zanemarivali.


Pomoć roditelja
Mala djeca, koja se ne snalaze na platformama, koja tehnički nisu dovoljno obučena, traže pomoć roditelja, posebno kada im se javlja osjećanje neuspjeha. Kad ne riješe zadatak, kad im profesor ne da pravu povratnu informaciju, onda se ta djeca potpuno pogube i ako nema roditelja koji može da im pomogne, onda se osjećaj sigurnosti potpuno urušava. I to može da bude smetnja, za tu djecu rizik da bi se u neko dogledno vrijeme mogao desiti neki psihički problem, koji bi kasnije, ako se ne sanira na vrijeme, mogao da rezultura patnjama.